Mletačka utvrda

Mletačka utvrda

Krajem 16. st. područje južne Istre pogođeno je Uskočkim ratom, koji je bio posljedica čestih napada Uskoka, poticanih od strane Austrije, koja je vladala u unutrašnjosti Istre, na mletačke posjede duž obale istarskog poluotoka. Sukob je poprimio međunarodne razmjere i pretvorio se u borbu za prevlast između Austrije i Venecije. U jeku Tridesetogodišnjeg rata (1618. – 1648.) Pula je postala važnom strateškom obrambenom točkom Mletačke Republike, čiji je Senat odlučio izgraditi novu obrambenu utvrdu, na mjestu nekadašnje, za obranu grada i pomorskoga puta uz istarsku obalu.  

Izgradnja utvrde započela je 1630. godine na ruševinama srednjovjekovnog kaštela, a trajala je do 1633. godine. U vrijeme kada je sagrađena bila je arhitektonski jedan od najvažnijih i najmonumentalnijih objekata Mletačke Republike. Tvorac projekta je francuski vojni inženjer iz Toulousea, Antoine De Ville, tada ugledni i traženi arhitekt – jedan od najpoznatijih graditelja fortifikacijskih objekata u Europi, koji je vodio i nadzor nad izgradnjom utvrde. De Ville je objavio i vrlo važno djelo o fortifikacijama – Les fortifications…, koje je od 1628. godine nadalje doživjelo više od 10 izdanja u Lyonu, Parizu i Amsterdamu. On je, osim u službi Mletačke Republike, radio i u službi francuskog dvora, savojskoga vojvode i drugih europskih velikaša. U izgradnji utvrde sudjelovali su galijoti te klesari i zidari iz Rovinja i Venecije, a kao građevni materijal korišteni su veći kameni blokovi porušenoga antičkog rimskog kazališta s obližnjeg brežuljka Monte Zaro te kamenje iz okolnih kamenoloma, koje je na vrh brežuljka dopremano uz pomoć 20 pari volova.